S jedne stolice visile su hlače kratkih i širokih nogavica, na divanu, obrnute prema prozoru, raširile su se bijele donje haljine gospođe Sabine poput zrakoplova, pa misliš sad će se dići u zrak.
Tako krvavu odnio ju je stari barun gore u stan i, položivši je na divan, brisao je vatom i alkoholom njenu krv, a sve se to izgubilo u bunilu čudne omaglice, o kakvoj je Bobočka čitala, ali da se omaglica puši kao dim i da se pri tome tijelo diže kao zrakoplov, iznad svega što je stvarno i tjelesno, o tome nije do onog intenzivnog doživljaja imala pojma.
