Pravopiždžija se eto ne ograničava na ono što je točno ili netočno napisano, što mu je poziv, nego ukazuje na to koje su riječi bolje (čišće) od drugih – prljavih, smrdljivih, srpskih i bosanskih.
Kako su školski pravopisi kao obvezatna literatura za sve školarce uglavnom unosan posao, nije poznato jesu li Goldsteini nastupili kao businessmani ili "pravopižđije" koji unose red u šumu hrvatske pismenosti.
